Da li je sporazum u Limi farsa od globalne klimatske pravde?


18.12.2014.

Siromašnije zemlje će vjerovatno odbiti sporazum u Parizu sljedeće godine ako breme padne na njih umjesto na one koji su najvećim dijelom odgovorni za globalno zagrijavanje.

 U jednom trenutku u subotu naveče izlgedalo je veoma vjerovatno da će klimatski razgovori u Limi raspasti u rasulu. Umjesto očekivanog sklada između Kine i SAD nakon njihovog predkonferencijskog sporazuma, dvije najveće ekonomije svijeta su počele da se suprotstavljaju; radnici su počeli da razmontiraju mjesto; stare optužbe između bogatih i siromašnih zemalja su se ponovo počele otvarati i delegacije nekih zemalja su se žurile da uhvate svoj avion.

 Na kraju, poslije 32-časovne sjednice gdje je svako gledao u ambis potpunog neuspjeha, preovladalo je zrno kompromisa. Neke spretne promjene u naglašavanju u revidiranom tekstu i uključivanje ključnih riječi kao što su "gubitak" i "šteta", pokazale su se taman dovoljnim da diplomate sklepaju kompromis u posljednjem minutu. Bilo je klicanja i suza kada je sklopljen najskromniji od svih sporazuma. Peruanski predsjednik Konvencije UN o klimatskim promjenama, ili Cop20, mogao je reći bez ironije: "Sa ovim teksom, svi pobjeđujemo bez izuzetka."

 Ne baš. Zemlje su možda još uvijek na putu da ispregovaraju konačni sporazum u Parizu sljedeće godine, ali jaz između njih se povećava umjesto da se smanjuje i ulozi postaju veći svakog mjeseca.

 Dosegli smo tačku gdje svako može jasno da vidi je bilo kakva ambicija da se ispoštuje nauka i pokuša zadržati rast temperature na 2ºC odbačena. Takođe znamo da zemlje u razvoju neće dobiti ni blizu novca koji im je potreban da bi prilagodili svoju ekonomiju i infrastrukturu klimatskim promjenama i da one zemlje koje su istorijski odgovorne za dovođenje svijeta u ovaj sadašnji klimatski haos će moći da uglavnom rade što im se sviđa.

 Kako sada stoji, 21 godina mukotrpnih pregovora je možda dovela zemlje u razvoju unazad po pitanju borbe protiv klimatskih primjena. Od nesavršenog ali ipak pravno obavezujućeg sporazuma UN pogođenog 1992., u kome su industrijalizovane zemlje prihvatile odgovornost i saglasile se da naprave skromna ali ipak određena smanjenja tokom definisanog perioda, sada imamo izglede za globalni sporazum koji nije baš pravno obavezujući gdje je svako obavezan da uradi nešto ali gdje će siromašni možda morati da urade najviše i bogati će biti slobodni da urade malo.

 Te 1992., bogate zemlje su bile obavezne da vode i da pomognu siromašnima, ali sada imamo situaciju gdje oni koji su imali malu ili nikakvu istorijsku odgovornost za klimatske promjene će najvjerovatnije najviše rezati svoje emisije.

 Ova farsa od globalne klimatske pravde, kažu mnoge zemlje u razvoju, je velikim dijelom krivica SAD, koje podržane od strane Britanije i drugih industrijalizovanih zemalja poput Kanade i Australije, su uticale da se razvije nepovjerenje kod zemalja u razvoju stalnim pokušajima da se izvrši deregulacija međunarodnog režima klimatskih promjena slabeći pravila, pomjerajući odgovornost na jug i dajući podrugljive ponude finansijske pomoći.

 Američki državni sekretar, Džon Keri, održao je strastven govor u Limi upozoravajući da se svijet nalazi "na putu prema tragediji", ali unutar konferencijskih dvorana američki pregovarači nisu popuštali ni centimetar tokom pregovora, i smanjenje emisija koje su SAD predložile bi vodile svijet putem porasta globalne temperature daleko preko već opasnih 2ºC.

 Države sada imaju malo vremena da riješe fundamentalna pitanja, i uspjeh u Parizu uopšte nije siguran. Od svih zemalja će se tražiti da do 31. marta dostave Ujedinjenim Nacijama svoje planove za obuzdavanje emisija stakleničkih gasova, još poznate kao namjeravani nacionalno određeni doprinosi. UN će onda da uradi računicu i nekoliko sedmica prije otvaranja pregovora znaćemo koliko smo u stvari daleko od ograničavanja rasta temperature na ispod 1,5 ili 2ºC.

 Kako sada stvari stoje, možda smo na putu za 4ºC zagrijavanja. Ali sa više od 100 zemalja koji podržavaju ambiciozni cilj da se stave van snage sve karbonske emisije ljudskog porijekla  do 2050., Pariz će biti golemi završni obračun.

 Od sada, ulozi se samo povećavaju. Predvođene Kinom, Afrika i najmanje razvijene zemlje vide slabe i nepravedne klimatske ciljeve bogatih indutrijalizovanih zemalja i, tokom sljedeće godine, one će izvršiti što je moguće veći pritisak da bi uspostavili pošten i ravnopravan način da se raspodijeli ono što je ostalo od globalnog karbonskog budžeta. Ali kako je Lima pokazala, oni sada sarađuju i nije vjerovatno da će potpisati nešto što misle da je besmislen sporazum.

 Drugi problem koji je izbjegnut u Limi je finansiranje. Zemlje u razvoju se željele da bogate zemlje odrede jasne rokove za povećanje fondova koji će im pomoći da se adaptiraju. Ali završni tekst je samo "tražio" da bogate zemlje "uvećaju raspoložive kvantitativne i kvalitiativne elemente puta" prema 2020.

Zbog toga što su industrijalizovane zemlje već obećale da će obezbijediti 100 milijardi dolara godišnje poslije 2020., zemlje u razvoju će željeti čvrste garancije po pitanju kako će ovo biti postignuto. Uzimajući u obzir da su bogate zemlje do sada čvrsto obećale samo oko 10 milijardi dolara za potrošnju narednih pet godina, jaz može biti prevelik i vjerovatnoća za neuspjeh u Parizu je velika.

 Ako bogate zemlje ne budu pazile na pregovorima, u nekom trenutku zemljama u razvoju će postati jasno da je nikakav sporazum možda ipak  bolji od bilo kakvog sporazuma.

 

Izvor:  The Guardian