Kako živjeti bez proizvodnje otpada


12.03.2015.

Ne bacati stvari bez veze je prilično lako, ali živjeti bez stvaranja otpada je sasvim drugi „par rukava“. Ovo je priča djevojke iz New Yorka koja je to uspjela i puna je ideja u vezi s tim: napraviti sam sve što se može, kupovati u rinfuznom stanju i kupovati korišćene stvari.
Kilogram dnevno – to je količina otpada kojeg (u prosjeku) proizvede svaki stanovnik jedne moderne, razvijene zemlje. Kako bi se smanjilo to brdo što se na kraju godine na takav način nakupi, moramo barem malo promijeniti naš način života: To možemo učiniti slijedeći primjer jedne mlade Amerikanke, koja već dvije godine živi na način da uopšte ne stvara otpad.
Postoji dosta pokreta koji streme ka ovom cilju – smanjenju proizvodnje otpada do njegove potpune neproizvodnje, na temelju teorija profesora Paula Connetta. Njegove teorije (izložene u djelu The Zero Waste Solution) temelje se na sistemu razdvajanja otpada u svakom domaćinstvu, recikliranju, sistemima za kompostovanje mokrog otpada i smanjenju količine vrećica, flaša i posuđa od plastike.
Prije nego što kažemo da je sve spomenuto lijepo ali neizvodljivo, da bismo se ohrabrili, pogledajmo praktičan primjer djevojke koja je pokušala da živi na način da ne stvara smeće – priču Lauren Singer.
Lauren živi u New Yorku, gradu koji baš i nije prijatelj životne sredine. Tu je studirala ekologiju i zaštitu životne sredine, uvijek je bila „zagriženi“ ekolog, ali dugo, kao što i sama priznaje, isključivo u teoriji. Tokom studija i učestvujući na protestima i raspravama protiv naftnih i sličnih kompanija vjerovala je da je istinski ekolog, no u praksi nije mnogo činila za konkretnu zaštitu životne sredine i prirode, ni ona ni njene kolege sa fakulteta, koji su, u suprotnosti sa ekološkim duhom svog studija, svaki dan dolazili na predavanja noseći pune torbe u plastiku zapakovane hrane i pića. Ta plastična ambalaža bi kasnije bila bačena na otpad.
Upravo je ovaj kontrast omogućio Lauren da odluči da mora učiniti nešto više i prestati da učestvuje u gomilanju tog otpada od plastike. Prije svega, rekla je NE kupovini hrane, pića i kozmetike u plastičnoj ambalaži i počela je kupovati hranu u rinfuzi u njenoj originalnoj ambalaži – staklenim teglama u koje se hrana sipa i čuva u domaćinstvu. Potom je naučila sama da proizvodi kozmetiku – ni tako nema plastike za bacanje. U prodavnici kupuje sve što joj je potrebno od hrane, prije svega voće, povrće i sezonske mahunarke, ali i sve za proizvodnju kozmetike, dok odjeću kupuje u prodavnicama polovne odjeće, ne odustajući pri tom od modernog izgleda.
Lauren je naučila i da kreira odjeću i druge proizvode, što joj je omogućilo da pokrene prodaju vlastitih rukotvorina. Otvorila je sajt na kojem dijeli savjete o što manjoj proizvodnji otpada i što većoj vlastitoj proizvodnji potrebnih stvari (http://www.trashisfortossers.com/)

Danas Lauren živi bolje nego ranije, jede kvalitetnije i sretnija je jer je otkrila da smanjenje količine otpada znači ne samo ne izaći baciti smeće, nego i živjeti u harmoniji sa važnim vrijednostima i principima.