Danas, kad žene i muškarci, solidarno, treba da stoje na braniku ravnopravnosti i da se prisjete svih heroina koje su dosad hrabro prkosile nametnutim normama u kojima svi treba da se podredimo (u patrijarhatu) dobro definisanom maskulinitetu, komercijalizam nas obasipa cvijećem, parfemima i drugim mirišljavim poklonima, još uz to etiketirajući žene epitetima poput slabijeg, nježnijeg ili ljepšeg pola. Pa tako, od silnih mirisa i ljubavi koji na današnji dan padaju po ženama, zaboravimo stati na branik ravnopravnosti.
Danas se osvrćem na vezu između prirode i žene, koja je uspostavljena još davno, od vremena prvih zajednica, gdje su žene nosile centralnu ulogu u društvu. Društvu koje se divilo ženinoj sposobnosti da rađa i hrani, baš kao što ih je i Zemlja – rađala i hranila. U umjetnosti se ta veza posebno održala. Pisci su često prirodi davali karakteristike žene (ili obrnuto?), kažu da su putopisci, koji su daleko putovali i dugo bili odvojeni od svojih partnerica često iz nostalgije za ženom o prirodi pisali baš kao da pišu o ženi. Jezik je ogledalo društva, a u našem jeziku većina imenica koje se odnose na prirodu i prirodne pojave ženskog su roda. Čak i u engleskom jeziku, koji je nominalno rodno neutralan jezik (dakle nema gramatičkog roda), vidljivo je da se prirodu doživljava ženskom (npr. termin virgin forest (prašuma) doslovno se prevodi šuma djevica – šuma netaknuta ljudskim faktorom).
Ipak, pored ovog lica Prirode, koje je brižno i nježno poput majke, koje nam pruža dom i hranu, a na koje se često referira u književnim djelima, ne smijemo zaboraviti na njeno drugo lice: poplave, tornada, sniježne lavine i klizišta. Istina, ovo lice prirode često sami prizovemo, grubim i sebičnim odnosom prema prirodi. A tako i žena, jeste i nježna i brižna i puna razumijevanja, dok joj ne postane nepodnošljivo, pa onda ustane i pokaže zube. Takvih primjera je mnogo, a mi ćemo se osvrnuti na jedan naš, lokalni. Hrabre žene Kruščice. Žene koje su svojim tijelima odlučile braniti rijeku od velikih mašina. Iza tih mašina stoji čitav sistem koji u svojoj naravi nosi mješavinu toksičnog maskuliniteta i još toksičnijeg kapitalizma, koji misle da je sve na ovoj Zemlji mjerljivo novcem. A nekolicina žena odlučilo se suprotstaviti tom takvom doživljaju svijeta i života i bile su spremne životima platiti ono što se valutama tih moćnika ne može platiti. Njihov primjer nije jedini ovakvog tipa, ali je pun simbolike. I stotine i hiljade drugih žena vode bitke svuda, i oko nas, i daleko od nas – od traženja spasa od nasilnog partnera, do rušenja tiranske vlasti i protestirajući za mir.
Zato se po ženama daju imena i svjetlucavim novootkrivenim zvijezdama, ali i razarajućim uraganima koji nas iz temelja pomjere.
Svim našim aktivisticama i volonterkama, kojih je uvijek dominantno više i na akcijama i u našim stalnim volonterskim timovima želimo Borben Osmi mart!
Tekst pripremila: Ilma Čosić